Postovi

Ako bih već morao odgovoriti

Što je svijest? Svijest je pozadina svega čega smo svjesni, na pozadini svijesti odvija se sva osjetilna, emocionalna i konceptualna percepcija. Percepcija ne postoji bez svijesti, no svijest postoji bez percepcije. Mi smo naviknuli percepciju izjednačavati sa sviješću pa kada u stanju dubokog spavanja bez snova nema percepcije, zaključujemo da nema ni svijesti. No kada bi tome bilo tako, onda nas se iz tog stanja ne bi moglo probuditi povikom ili zvonjavom vekerice. Budući da svijest nije percepcija u tri svijeta (osjetilnom, emocionalnom i mentalnom), ne postoji način da se ona opiše ili direktno definira. Ona je uvijek pozadina. Dakako, univerzalna pozadina. Zbog toga ne postoje mnoge svijesti, već samo Jedna Svijest. Kada se ta Jedna Svijest pojavi u mentalnoj kreaciji znanoj kao pojedinačno biće, pojavljuje se percepcija tog pojedinačnog bića o samome sebi. Ono o sebi deklarira: ja jesam, ja postojim. I misli da postoji kao pojedinac, iako je prava istina da postoji samo Jedna Svi...

Univerzalna komšinica

Razgovaram s ChatGPT-jem, s AI načinom Googleove tražilice, s Gemini i odnedavno s Claude-om, i sve vrijeme imam osjećaj da čavrljam s jednom te istom komšinicom. Osjećaj koji me obuzima, međutim, prilično je nalik onom osjećaju kad je postalo lako i normalno skinuti na komp koji god muzički album poželimo, a onda s vremenom i slušati isti na YouTubeu (čime su torrenti, barem po pitanju skidanja mjuze, polako počeli odlaziti u povijest). Sjećam se kad ja i sestra nismo imali para za cijeli dvostruki Azrin album "Sunčana strana ulice" pa smo kupili samo prvu od dvije kazete (tada se to moglo), 12 pjesama A i B strane od ukupno 24 na albumu, jer smo smatrali da su na njoj najbolje stvari. A kad je sestra kupila LP "Filigranski pločnici", od svih osjetila kojima sam ga doživljavao mogu reći da ga jedino nisam lizao. Možda. Nisam siguran. Dakle, kad je došlo to neko vrijeme torrenta i YouTubea, najednom se više nisam veselio čak ni najfascinantnijim novim albumima, post...

Posljednji poziv putnicima

Imam samo naslov. Dobar naslov, ali ne znam što bih s njim. Zamišljam se kao jednog od putnika na prvom peronu, žuta svjetlost kandelabara pada na uglancane pločice na kojima stojimo u svojim istrošenim, starim cipelama. Pod trošnom drvenom nadstrešnicom kunjaju golubovi jer je zadnji sat prije ponoći. Večer je bila topla, ljetna, no nekako je najednom zahladnjelo i ljudi oko mene trljaju ruke dlanovima i gledaju čime da se zaogrnu. Nemamo se čime zaogrnuti. Nitko od nas. Zar je pjesma već gotova?

Kratka priča o spavanju

Ivan, Mirela i Vlasta bili su sretna djeca u jednoj sretnoj obitelji, no kako su sve troje spavali u istoj sobi, bilo im je teško zaspati jer su stalno nešto izvodili, pričali i smišljali šale. Problem je bio u tome što su sutradan ujutro imali školu i nisu smjeli biti nenaspavani. Stoga je njihova majka katkad tiho ulazila u njihovu sobu kako bi provjerila spavaju li. Tako je jedne večeri oprezno odškrinula vrata njihove sobe i provirila unutra. Svi su bili fino pokriveni i spavali su snom pravednika. A onda je majka skroz tiho progovorila: "Tko spava, neka pomakne mali prst desne ruke." Na to je Ivan pomaknuo mali prst desne ruke. Majka je tiho, tiho rekla: "Samo je Ivan pomaknuo prst, dakle samo on spava." Na to su Mirela i Vlasta ustale u sjedeći položaj i dreknule: "To nije istina! Da spava, ne bi mogao pomaknuti prst po naredbi! Jedino nas dvije spavamo!" :)