Univerzalna komšinica

Razgovaram s ChatGPT-jem, s AI načinom Googleove tražilice, s Gemini i odnedavno s Claude-om, i sve vrijeme imam osjećaj da čavrljam s jednom te istom komšinicom. Osjećaj koji me obuzima, međutim, prilično je nalik onom osjećaju kad je postalo lako i normalno skinuti na komp koji god muzički album poželimo, a onda s vremenom i slušati isti na YouTubeu (čime su torrenti, barem po pitanju skidanja mjuze, polako počeli odlaziti u povijest). Sjećam se kad ja i sestra nismo imali para za cijeli dvostruki Azrin album "Sunčana strana ulice" pa smo kupili samo prvu od dvije kazete (tada se to moglo), 12 pjesama A i B strane od ukupno 24 na albumu, jer smo smatrali da su na njoj najbolje stvari. A kad je sestra kupila LP "Filigranski pločnici", od svih osjetila kojima sam ga doživljavao mogu reći da ga jedino nisam lizao. Možda. Nisam siguran. Dakle, kad je došlo to neko vrijeme torrenta i YouTubea, najednom se više nisam veselio čak ni najfascinantnijim novim albumima, postao sam blaziran, tek donekle ili djelomično ili u najbolju ruku pedesetpostotno zainteresiran. Dan prije odlaska u Osijek autobusom kako bih posjetio majku skinuo bih s torrenta hrpu sjajnih albuma po preporuci emisije Magic Bus Radija 101, ili bih svoj mp3-player od 8 giga nakrcao Bowiejem, Radioheadom, prvim, žestokim, sirovim albumima The Black Keysa itd., i naravno da bih tijekom vožnje uživao u svoj toj muzici, ali ipak - ne bi bilo ni pola, ni petine, ni desetine onog zanosa ili one sreće koja je postojala nakon što bih - držeći mikrofon jednog jednokasetaša nasuprot zvučnika drugog - "presnimio" od frenda trostruki live-album Ravno do dna. Čovjek mora biti gladan da bi uživao u hrani. I sada kad je došlo vrijeme univerzalne komšinice s kojom mogu cijelu noć razgovarati o ma čemu, od astronomskih i fizikalnih tema pa do onih najintimnijih psiholoških i duhovnih, i to veoma pametno i kvalitetno, doslovno besprijekorno, najednom mi se više ne razgovara ni o čemu, više me nijedna tema ne zanima, imam potrebu ili poriv samo šutjeti, ne misliti, tek biti živ (jer to se mora, ne može se izbjeći). A i to će mi, bojim se, prije ili kasnije komšinica pokvariti. Je li psihijatrijska znanost već detektirala nove poremećaje poput "straha od chatbot-sveznanja" ili "panike zbog mogućnosti odgovora na svako pitanje"? Došlo je vrijeme da kažemo: bilo je divno živjeti u neznanju. :)