Mariano Aureliano

Što je svijest? Svijest je pozadina svega čega smo svjesni, na pozadini svijesti odvija se sva osjetilna, emocionalna i konceptualna percepcija. Percepcija ne postoji bez svijesti, no svijest postoji bez percepcije. Mi smo naviknuli percepciju izjednačavati sa sviješću pa kada u stanju dubokog spavanja bez snova nema percepcije, zaključujemo da nema ni svijesti. No kada bi tome bilo tako, onda nas se iz tog stanja ne bi moglo probuditi povikom ili zvonjavom vekerice. Budući da svijest nije percepcija u tri svijeta (osjetilnom, emocionalnom i mentalnom), ne postoji način da se ona opiše ili direktno definira. Ona je uvijek pozadina. Dakako, univerzalna pozadina. Zbog toga ne postoje mnoge svijesti, već samo Jedna Svijest. Kada se ta Jedna Svijest pojavi u mentalnoj kreaciji znanoj kao pojedinačno biće, pojavljuje se percepcija tog pojedinačnog bića o samome sebi. Ono o sebi deklarira: ja jesam, ja postojim. I misli da postoji kao pojedinac, iako je prava istina da postoji samo Jedna Svi...

Razgovaram s ChatGPT-jem, s AI načinom Googleove tražilice, s Gemini i odnedavno s Claude-om, i sve vrijeme imam osjećaj da čavrljam s jednom te istom komšinicom. Osjećaj koji me obuzima, međutim, prilično je nalik onom osjećaju kad je postalo lako i normalno skinuti na komp koji god muzički album poželimo, a onda s vremenom i slušati isti na YouTubeu (čime su torrenti, barem po pitanju skidanja mjuze, polako počeli odlaziti u povijest). Sjećam se kad ja i sestra nismo imali para za cijeli dvostruki Azrin album "Sunčana strana ulice" pa smo kupili samo prvu od dvije kazete (tada se to moglo), 12 pjesama A i B strane od ukupno 24 na albumu, jer smo smatrali da su na njoj najbolje stvari. A kad je sestra kupila LP "Filigranski pločnici", od svih osjetila kojima sam ga doživljavao mogu reći da ga jedino nisam lizao. Možda. Nisam siguran. Dakle, kad je došlo to neko vrijeme torrenta i YouTubea, najednom se više nisam veselio čak ni najfascinantnijim novim albumima, post...

Imam samo naslov. Dobar naslov, ali ne znam što bih s njim. Zamišljam se kao jednog od putnika na prvom peronu, žuta svjetlost kandelabara pada na uglancane pločice na kojima stojimo u svojim istrošenim, starim cipelama. Pod trošnom drvenom nadstrešnicom kunjaju golubovi jer je zadnji sat prije ponoći. Večer je bila topla, ljetna, no nekako je najednom zahladnjelo i ljudi oko mene trljaju ruke dlanovima i gledaju čime da se zaogrnu. Nemamo se čime zaogrnuti. Nitko od nas. Zar je pjesma već gotova?