Ako bih već morao odgovoriti
Što je svijest?
Svijest je pozadina svega čega smo svjesni, na pozadini svijesti odvija se sva osjetilna, emocionalna i konceptualna percepcija. Percepcija ne postoji bez svijesti, no svijest postoji bez percepcije. Mi smo naviknuli percepciju izjednačavati sa sviješću pa kada u stanju dubokog spavanja bez snova nema percepcije, zaključujemo da nema ni svijesti. No kada bi tome bilo tako, onda nas se iz tog stanja ne bi moglo probuditi povikom ili zvonjavom vekerice. Budući da svijest nije percepcija u tri svijeta (osjetilnom, emocionalnom i mentalnom), ne postoji način da se ona opiše ili direktno definira. Ona je uvijek pozadina. Dakako, univerzalna pozadina. Zbog toga ne postoje mnoge svijesti, već samo Jedna Svijest. Kada se ta Jedna Svijest pojavi u mentalnoj kreaciji znanoj kao pojedinačno biće, pojavljuje se percepcija tog pojedinačnog bića o samome sebi. Ono o sebi deklarira: ja jesam, ja postojim. I misli da postoji kao pojedinac, iako je prava istina da postoji samo Jedna Svijest. Sunce se zrcali u mnogim lokvicama vode pa se čini kao da postoji puno malih Sunaca. Mentalna tvorevina poznata kao pojedinačno biće prozračena je, dakle, ili iznutra obasjana Sviješću. Zbog toga ona ima neodoljivo jaku i nepokolebljivu vjeru u to da zaista postoji kao pojedinačno biće. Gnostička Endura ili u islamu Fana kao Utrnuće u Alahu predstavlja postupni i procesni čin neke vrste samospoznaje ili samootkrića ega o sebi da zapravo nije stvaran. Dakako, uz magičnu potporu Svijesti.
Što je volja?
Volja je nusprodukt spoja Jedne Svijesti i mentalne kreacije znane kao pojedinačno biće. Zahvaljujući volji, Jedna Svijest nije samo pasivni impersonalni svjedok, već je u stanju činiti čudesna djela i ostvarivati čudesne vizije unutar pojedinačnog bića. Kada se u pojedinačnom biću /mikrokozmosu jednom obistini Utrnuće ega, ono se uzdiže u stanje samadhija ili žive, svjesne sjedinjenosti/nepodijeljenosti bića i Jedne Svijesti. Tada i samo tada postaje mogućim ući u tajne postojanja i kozmosa jer u tom stanju nepodijeljenosti više nema izvanjskoga činitelja (ega) koji je silno spor i u svojim mogućnostima linearan. Kada bi se u čudesna djela i čudesne vizije mikrokozmosa iznenada ubacio ego, bilo bi to kao kad bismo prvi velikoj brzini automobila ubacili u rikverc - sastavnice mikrokozmosa trenutno bi se potrgale; osobnost bi eksplodirala u jednoj mikrokozmičkoj katastrofi. Volja uzdiže pročišćenu i od ega napuštenu osobnost u uzvišeno stanje Ljubavi i u viziju nenadmašne Ljepote. Time se Jedna Svijest pokazuje u punini svoje božanske moći. Ta volja o kojoj se ovdje govori nije, naravno, ona mala volja ega kad se mišlju, jakom željom i mišićima upinjemo nešto postići kao činitelji. Ta mala volja ega operativni je mehanizam svih živih bića, od biljaka i insekata do viših sisavaca i čovjeka, no istinska je volja atmičke prirode - ona uzdiže pojedinačnu percepciju bića u nepojamno i nedvojno, u sfere onkraj prosudbe. Jasno je, dakle, da takva volja nikada ne može biti pod vlašću ili komandom ega ili osjećaja "ja nešto činim".
Što je vrijeme?
Vrijeme zapravo ne postoji. Ono što doživljavamo kao vrijeme u stvarnosti je nešto drugo, kao što je i radnja filma na ekranu televizora ustvari kontrolirana i pikselizirana varijacija intenziteta svjetlosti u tri osnovne boje (crvenoj, zelenoj i plavoj). Iza privida događajnosti postoji tek iznimno brza izmjena statičnih svjetlosnih varijacija svakog pojedinog piksela. Postoje u svemiru uzvišena bića čije djelovanje mi doživljavamo kao vrijeme. Vrijeme ima mnoge modalitete, no mi smo svjesni samo jednoga: linije prošlost - sadašnjost - budućnost. Za ostale modalitete vremena smo "slijepi", kao što smo slijepi za ultraljubičastu i infracrvenu svjetlost ili gluhi za ultrazvuk. Jedan modalitet vremena je, na primjer, evolucija. Još jedan je cikličnost. Ta dva modaliteta još nekako možemo naslutiti jer ih doživljavamo u manifestaciji ili rezultatu/zbiru događaja i jer nisu u koliziji s onim prvim (prošlost - sadašnjost - budućnost) niti međusobno, no svih drugih modaliteta vremena koji postoje u svemiru uopće nismo svjesni, čak ni u najsuptilnijim naznakama. Npr. Rudolf Steiner je na jednom mjestu rekao da se bogovi na vremenskoj liniji kreću suprotno od čovjeka: od budućnosti prema prošlosti. Možemo li to ikako shvatiti? Ne možemo, naravno. Izboje jednog nama nepoznatog modaliteta vremena, na primjer, doživljavamo kao sinkronicitete, deja vu doživljaje i prekognicije koje ostavljaju dojam da je sve potpuno determinirano (iako nije). Eto dva modaliteta vremena koja su u međusobnoj koliziji: modalitet linearnog slijeda od prošlosti prema budućnosti naspram modaliteta koji omogućuje prekogniciju. Naš um ne može ih nikako pomiriti ili upariti, za nj je moguće samo prvo (prošlost se već dogodila, sadašnjost se upravo događa, a budućnost se još nije dogodila) ili samo drugo (prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istovremeno), iako ovo drugo u biti ne opaža, samo zamišlja u mašti. Naša namjera, koja je jedan od modaliteta atmičke volje, bira na koji će se od dostupnih modaliteta vremena naša percepcija zakačiti i jahati na njemu. Ovdje valja podsjetiti na činjenicu da ako biće nije u samadhiju, nepodijeljenosti, ako je još uvijek u egu, stanju "ja nešto činim", nikada neće moći pravilno aplicirati modalitet vremena koji omogućuje prekogniciju, što znači da će prekognicija tada nužno biti u većoj ili manjoj mjeri distorzirana, a ako se radi o prekogniciji širih razmjera i veće društvene odgovornosti, bit će za nj u cijelosti blokirana. Nepotpuna protočnost pojavljuje se nakon određene razine intenziteta kao neprobojni perceptivni zid, poznat još i kao Zid intenziteta. To u praksi znači da nikada na internetu nećete pronaći neku "prekogniciju" globalnih razmjera koja se zaista obistinila (znate li i za jedno jedino proročanstvo koje je predvidjelo korona-pandemiju? ne znate, zar ne?), jer: tko zna - šuti, a tko ne zna - brblja. Modaliteti vremena u konačnici su monadički modaliteti Milosti, Izbavljenja i Otkupljenja.
Svijest je pozadina svega čega smo svjesni, na pozadini svijesti odvija se sva osjetilna, emocionalna i konceptualna percepcija. Percepcija ne postoji bez svijesti, no svijest postoji bez percepcije. Mi smo naviknuli percepciju izjednačavati sa sviješću pa kada u stanju dubokog spavanja bez snova nema percepcije, zaključujemo da nema ni svijesti. No kada bi tome bilo tako, onda nas se iz tog stanja ne bi moglo probuditi povikom ili zvonjavom vekerice. Budući da svijest nije percepcija u tri svijeta (osjetilnom, emocionalnom i mentalnom), ne postoji način da se ona opiše ili direktno definira. Ona je uvijek pozadina. Dakako, univerzalna pozadina. Zbog toga ne postoje mnoge svijesti, već samo Jedna Svijest. Kada se ta Jedna Svijest pojavi u mentalnoj kreaciji znanoj kao pojedinačno biće, pojavljuje se percepcija tog pojedinačnog bića o samome sebi. Ono o sebi deklarira: ja jesam, ja postojim. I misli da postoji kao pojedinac, iako je prava istina da postoji samo Jedna Svijest. Sunce se zrcali u mnogim lokvicama vode pa se čini kao da postoji puno malih Sunaca. Mentalna tvorevina poznata kao pojedinačno biće prozračena je, dakle, ili iznutra obasjana Sviješću. Zbog toga ona ima neodoljivo jaku i nepokolebljivu vjeru u to da zaista postoji kao pojedinačno biće. Gnostička Endura ili u islamu Fana kao Utrnuće u Alahu predstavlja postupni i procesni čin neke vrste samospoznaje ili samootkrića ega o sebi da zapravo nije stvaran. Dakako, uz magičnu potporu Svijesti.
Što je volja?
Volja je nusprodukt spoja Jedne Svijesti i mentalne kreacije znane kao pojedinačno biće. Zahvaljujući volji, Jedna Svijest nije samo pasivni impersonalni svjedok, već je u stanju činiti čudesna djela i ostvarivati čudesne vizije unutar pojedinačnog bića. Kada se u pojedinačnom biću /mikrokozmosu jednom obistini Utrnuće ega, ono se uzdiže u stanje samadhija ili žive, svjesne sjedinjenosti/nepodijeljenosti bića i Jedne Svijesti. Tada i samo tada postaje mogućim ući u tajne postojanja i kozmosa jer u tom stanju nepodijeljenosti više nema izvanjskoga činitelja (ega) koji je silno spor i u svojim mogućnostima linearan. Kada bi se u čudesna djela i čudesne vizije mikrokozmosa iznenada ubacio ego, bilo bi to kao kad bismo prvi velikoj brzini automobila ubacili u rikverc - sastavnice mikrokozmosa trenutno bi se potrgale; osobnost bi eksplodirala u jednoj mikrokozmičkoj katastrofi. Volja uzdiže pročišćenu i od ega napuštenu osobnost u uzvišeno stanje Ljubavi i u viziju nenadmašne Ljepote. Time se Jedna Svijest pokazuje u punini svoje božanske moći. Ta volja o kojoj se ovdje govori nije, naravno, ona mala volja ega kad se mišlju, jakom željom i mišićima upinjemo nešto postići kao činitelji. Ta mala volja ega operativni je mehanizam svih živih bića, od biljaka i insekata do viših sisavaca i čovjeka, no istinska je volja atmičke prirode - ona uzdiže pojedinačnu percepciju bića u nepojamno i nedvojno, u sfere onkraj prosudbe. Jasno je, dakle, da takva volja nikada ne može biti pod vlašću ili komandom ega ili osjećaja "ja nešto činim".
Što je vrijeme?
Vrijeme zapravo ne postoji. Ono što doživljavamo kao vrijeme u stvarnosti je nešto drugo, kao što je i radnja filma na ekranu televizora ustvari kontrolirana i pikselizirana varijacija intenziteta svjetlosti u tri osnovne boje (crvenoj, zelenoj i plavoj). Iza privida događajnosti postoji tek iznimno brza izmjena statičnih svjetlosnih varijacija svakog pojedinog piksela. Postoje u svemiru uzvišena bića čije djelovanje mi doživljavamo kao vrijeme. Vrijeme ima mnoge modalitete, no mi smo svjesni samo jednoga: linije prošlost - sadašnjost - budućnost. Za ostale modalitete vremena smo "slijepi", kao što smo slijepi za ultraljubičastu i infracrvenu svjetlost ili gluhi za ultrazvuk. Jedan modalitet vremena je, na primjer, evolucija. Još jedan je cikličnost. Ta dva modaliteta još nekako možemo naslutiti jer ih doživljavamo u manifestaciji ili rezultatu/zbiru događaja i jer nisu u koliziji s onim prvim (prošlost - sadašnjost - budućnost) niti međusobno, no svih drugih modaliteta vremena koji postoje u svemiru uopće nismo svjesni, čak ni u najsuptilnijim naznakama. Npr. Rudolf Steiner je na jednom mjestu rekao da se bogovi na vremenskoj liniji kreću suprotno od čovjeka: od budućnosti prema prošlosti. Možemo li to ikako shvatiti? Ne možemo, naravno. Izboje jednog nama nepoznatog modaliteta vremena, na primjer, doživljavamo kao sinkronicitete, deja vu doživljaje i prekognicije koje ostavljaju dojam da je sve potpuno determinirano (iako nije). Eto dva modaliteta vremena koja su u međusobnoj koliziji: modalitet linearnog slijeda od prošlosti prema budućnosti naspram modaliteta koji omogućuje prekogniciju. Naš um ne može ih nikako pomiriti ili upariti, za nj je moguće samo prvo (prošlost se već dogodila, sadašnjost se upravo događa, a budućnost se još nije dogodila) ili samo drugo (prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istovremeno), iako ovo drugo u biti ne opaža, samo zamišlja u mašti. Naša namjera, koja je jedan od modaliteta atmičke volje, bira na koji će se od dostupnih modaliteta vremena naša percepcija zakačiti i jahati na njemu. Ovdje valja podsjetiti na činjenicu da ako biće nije u samadhiju, nepodijeljenosti, ako je još uvijek u egu, stanju "ja nešto činim", nikada neće moći pravilno aplicirati modalitet vremena koji omogućuje prekogniciju, što znači da će prekognicija tada nužno biti u većoj ili manjoj mjeri distorzirana, a ako se radi o prekogniciji širih razmjera i veće društvene odgovornosti, bit će za nj u cijelosti blokirana. Nepotpuna protočnost pojavljuje se nakon određene razine intenziteta kao neprobojni perceptivni zid, poznat još i kao Zid intenziteta. To u praksi znači da nikada na internetu nećete pronaći neku "prekogniciju" globalnih razmjera koja se zaista obistinila (znate li i za jedno jedino proročanstvo koje je predvidjelo korona-pandemiju? ne znate, zar ne?), jer: tko zna - šuti, a tko ne zna - brblja. Modaliteti vremena u konačnici su monadički modaliteti Milosti, Izbavljenja i Otkupljenja.
Znam za jedno proročanstvo korona-pandemije, Sylvia Browne.
OdgovoriIzbrišiVrlo nategnuto i dobrim dijelom netočno, ako se ide vidjeti što je točno rekla. Btw., od nje se više ispromašivala valjda još jedino Vera Čudina. :))
IzbrišiZanimljivo je to, da ako vrijeme ne postoji, znači da postoji samo sadašnji trenutak, a prošlost i budućnost se onda odvijaju također u sadašnjem trenutku, tj. sada se događa ono što se već desilo u budućnosti, no kako se sadašnjost konstantno mijenja, ishod budućnosti je također varijabilan, tj. mogućnosti se također mijenjaju, tako da nije za začuditi se da proroci nekad pogode, a nekad ne. Pitanje u kom trenutku su imali viđenje budućnosti. Recimo da hodaš linijom smrti, smrt je tada neizbježna u tom trenutku , no ako promijeniš smjer u drugom trenutku, opet se nađeš na liniji života, tada je budućnost u tom trenutku život. Tako nekako to funkcionira, jer kao što znamo samo mijena stalna jest.
IzbrišiZanimljivo mi je sve što si dpomenuo, no meni vrtlarici najzanimljiviji je Rudolf Steiner, baš sam nedavno čitala o njemu u knjizi o biodinamičkom vrtlarstvu, no i prije sam čitala o njemu i njegovim neobičnim idejama o poljoprivredi općenito, nastojim bar nešto od toga primijeniti i u svom vrtu
OdgovoriIzbrišiDobar esejistički uvod u osnove duhovnosti, nešto kao Hesseov "Siddhartha" u književnosti. Zanimljivo da Steinera svi cijene na svojim specijalističkim područjima, evo stara vrtlarica svjedoči o svom vrtu, ja mogu reći da su bolje naučena razmišlljati djeca koja su završila osnovne škole po principima Waldorf pedagogije, od onih u državnim ili vjerskim školama, što im naravno nije prednost nego uglavnom nedostatak pri dolasku u državne srednje škole, jedan sociolog mi tvrdi da mu je Steiner pomogao u razumijevanju fašizma, nisam tražio podrobna objašnjenja te neobične teze, uglavnom lik je znao pronalaziti tragove mudrosti...
OdgovoriIzbrišireferirat ću se na svijest koja je sveprisutna i jedinstvena koja proizlazeći iz pojedinca postaje volja
OdgovoriIzbrišiDa bude jednostavnije, promatranje svijeta oko sebe potenciramo volju koja naravno nije kod svakoga ista pa ona
nije samo osobna osobina ega, nego je snaga Svijesti koja se izražava kroz tebe po tome se i razlikujemo upravo među sobom u dnevnim poslovima
u kojima se od nas očekuje svjesno obavljanje istih.
Zahvaljujući toj volji,svjesna osoba i može djelovati, stvarati, mijenjati, ostvarivati.
A onda imamo situaciju EGA koji može biti snažan u smislu samopotvrđivanja ( ja radim, ja to mogu )
ali tek kad se ego smanji , osoba se prestane doživljavati kao dominantno biće : ostaje čista svijet o sebi i nečemu što trebamo učiniti ili promijeniti
ali bez one odvojenosti od ostalih, koji dominirajući ego osjeća.
To stanje se naziva Samadhi — stanje žive, svjesne nepodijeljenosti sa svime.
Zanimljiv je odlomak o vremenu : nisam ga stigla analizirati , ali spada u varijabile koje različito apliciramo u svom postojanju
Kao puzzle... svaki segment slike, uklopljen u nju na svoje mjesto u svom trenutku.
OdgovoriIzbrišiSvijest, svijet, sve... su sinonimi?
Sjećam se ovoga. :)
OdgovoriIzbriši